Na slici sam sa mlađom sestrom Angelikom,ona ima 18 godina.Kada sam došla  dom imala sam 8 godina,Lada je imao 7 godina,Angelika 4 godine,Marketa 3 godine,a Petr je imao 2 godine:-(  Brat Petr je toliko plakao da ga je mama morala uzeti nazad još na par mjeseci.Mi ostali smo ostali u domu. Odjednom nismo mogli razgovarati s mamom, nego smo morali o svemu razgovarati s tetom,bilo nam je teško. Nismo mogli spavati,sestre su  plakale svaku noć,postavljale pitanja kao zašto ne možemo biti sa mamom,zbog čega su nas oduzeli :-( ?? Imala sam samo 8 godina i nisam znala kako da odgovorim,ja sam u domu njima bila kao majka,nisam dopustila da ih itko nekamo odvede bez mene,oni su mi sve u životu! Taj dan kada je mama dovela Petra u dom,to je bio zadnji put da smo bili svi zajedno. Nismo nikada doznali zbog čega nikada poslije nije dolazila. Mislili smo da nas ne voli,da nas je zaboravila.....Poslije se ponovo pojavila kada sam imala 11 godina .Nije dolazila tri godine,mi se vec bili navikli na ljude u domu koji su nas grlili i s nama razgovarali do kasno u noć,kada smo bili bolesni,kada bi nas nešto mučilo,kad smo plakali oni su bili uz nas. I za mene su sve više bili kao pravi roditelji. Ja bi uvijek zaspala kada znam da braća spavaju i da sam sigurna da mi ih neće oduzeti. Bilo me strah da se jednoga dana probudim i u krevetu ne vidim svoju braću i sestru. U domu su nas svi voljeli i govorili nam da smo posebna djeca. Bilo nas je 5 i bili smo jači od svih ostalih. Tamo je bilo još djece koja su imala braću i sestre,ali se nikada zapravo nije vidjelo da su obitelj. .Zašto sam napisala da smo bili za učiteljice posebni,nije bila stvar u tome da su nas oni više voljeli,posebni smo bili po tome kako smo bili uvijek zajedno! Uvijek smo se trudili da nitko od nas nikada ne bude sam. S vremenom smo se navikli na taj drugi život,imali smo prijatelje,prijateljice,i puno učiteljica koje su nam bile kao majke. Dali su nam ljubav za kakvu nismo znali kod kuće. Jedino što sam doma naučila je bilo brinuti se o mlađoj braći i sestrama,naučila kuhati,prati robu,čistiti kuću..Sve sam morala sama,a tata me tukao kad god nešto ne bi bilo onako kako je on zamislio. Toliko me tukao da sam se na kraju razboljela. Bila sam jako bolesna,imala sam epilepsiju,svaki put bih završila u bolnici,gdje bi me onda ljudi ispitivali da li me tata tuče. Nisam smjela ništa reći jer bi tata tada istukao mamu ili brata. Ali jednoga dana tata je toliko istukao mamu da je izgubila bebu,tada sam progovorila a tata je završio u zatvoru. Jednoga dana  kada sam imala 15 godina,sam sve ispričala učiteljici,dugo sam godina živjela u tišini zbog straha da će se tata pojaviti. .Kada sam sve ispričala,učiteljica je  nazvala policiju i počelo je novo suđenje,morala sam govoriti ispred oca o svemu što mi je napravio,kao me tukao,i kako me zlostavljao njegov brat kada me tata ostavio samu s njim u kući .Bilo je to jako teško,u meni kao da se slomilo nešto veliko,kao da sam izgubila smisao života. Jedino što me držalo na životu je bilo to da me trebaju braća i sestre. imam 22 godine a uvijek je u meni strah da bih sve ovo mogla prozivjeti opet,jednostavno živim od jednog dana do drugog, U domu nije bilo cura s kojima sam se mogla družiti,pa sam sjela na bus i otišla u drugi grad prijaviti se u plesnu školu. Prvo sam plesala aerobik,a kasnije sam postala učiteljica,to sam radila 2 godine. Imala sam odlične cure koje su stvarno voljele plesati,kasnije sam probala plesati trbusni ples,a onda kubanski. Kasnije sam krenula plesati sama,jedna od učiteljica mi je dogovorila ples u Pragu,postala sam prava plesačica i to me spasilo i dalo mi novu,još veću snagu! Moje dvije sestre počele plesati hip-hop,i to odlično,druga dva brata plešu breakdance,idu na natjecanja i plešu za reprezentaciju.

Mozda se nekome sve ovo čini kao neki ružni san. Iskreno,ja bih voljela kada bi sve to bilo samo san. Mozda je netko od vas nešto takvo slično doživio,i nije to nikada rekao nikome,ja sam ovo napisala za te koji imaju slična iskustva da znaju da nisu sami i da ima još puno ljudi koji su prošli kroz nešto takvo. I da znaju da kada već mi nismo imali priliku imati sretno djetinjstvo,da ga onda barem možemo pružiti našoj vlastitoj djeci koju ćemo jednog dana imati. Sve ovisi o tome što ste naučili iz svega što ste proživjeli i kojim ste putem odabrali krenuti.

Ovo je moj brat Petr koji pleše breakdance,ima 15 godina

Moja sestra Angelika

Gornja slika snimljena je 2007. godine,na njoj sam sa dvjema curicama sestrama koje su tek došle u dom. U dom sam došla kad sam imala 9 godina,najstarija od 2 brata i 2 sestre. Odjednom sam se našla među nepoznatim ljudima,otrgnuta od svoje mame i tada je počinje priča o mom životu. Ja sam puno godina provela u domu i zato sam se odlučila da napišem kakav je osjećaj živjeti bez roditelja.

U domu smo završili zbog mame i tate: tata nije nikada bio uz nas,niti je znao pokazati nekakvu ljubav prema nama,svojoj djeci. Nekada u životu nisu krivi samo roditelji,nego nisu imali drugu mogućnost da nas školuju i pruže nam normalan život kakav ima svaka obitelj. Moja mama je Mađarica,a otac je Čeh.Razlog zbog kojeg smo završili u domu bilo je to što nas je tata tukao,najviše mene i starijeg brata. Najmlađega nikada nije ni taknuo,kao ni najmlađu sestru. Za sve u svojoj kući bila sam odgovorna ja. Kad nije bilo onako kako bi trebalo biti,onda se tata znao ponašati kao čovjek bez srca. Mama nije to mogla podnijeti i zato je sa nama pobjegla od njega i tako je sve počelo. Otišla je s nama kod svoje mame,gdje je živjelo više obitelji. Jednoga dana je došao otac i oteo nas nazad k sebi i taj dan je bio najgori dan mog života. Kada smo stigli k njemu,zaključao nas je i otišao tražiti mamu. Kada ju je pronašao,istukao ju je pred nama toliko da je izgubila dijete. Možete zamisliti kako je bilo meni kada sam prvi put vidjela toliko krvi. Nisam znala što da radim i u tom trenutku sam pobjegla i tražila bilo kakvu pomoć. Nisam znala kako da pozovem pomoć s obližnje govornice,pa sam otišla kod jedne obitelji i ispričala im što se dogodilo kod kuće,a oni su tada nazvali policiju i hitnu pomoć. Mamu je odvela hitna,a nas policija koja je kasnija tragala za ocem. Kada su ga uhvatili,završio je u zatvoru gdje je kasnije i umro. Pitate se što se dogodilo sa mamom,mamu su pustili iz bolnoce,ali je dugo išla na terapije. Prvi put nakon toga svega vidjela sam je kad sam imala 11 godina.  Tada nas je počela posjećivati svaki mjesec. Mama se zaposlila i započela novi život.

Ovo je tek početak priče,idući put ću napisati kako se dalje razvijao naš život i kako nam je bilo domu.

Da se odmorimo od teških tema,evo još jedna slika za kraj.

Moje ime je Antonella Janette,dolazim iz Češke a već 3 godine živim na Braču u Hrvatskoj. U Češkoj sam se dugo bavila plesom,plesala sam i za  reprezentaciju,a sada se želim vratiti toj mojoj najvećoj ljubavi koja mi je daje snagu za život. Hrvatski govorim fenomenalno,kao što se vidi iz priloženog,hehe. Zezam se,pomaže mi prijateljica,ipak želim da me što bolje razumijete!

To je to za sad,ali budite sigurni da ćete me još puno čitati i gledati ;-)